Francuski redatelj, pisac, scenograf i koreograf François-Michel Pesenti, u Hrvatskoj je prvi put režirao još 2000. godine i to Pirandellovih 'Šest lica traži autora' u splitskom HNK. No, umjesto po umjetničkom rezultatu ta je predstava u anale domaćeg kazališta ušla po činjenici da je s nje nekolicina gledatelja, a s njima i poneki kritičar, izašla lupajući vratima, što je pak rezultiralo dugotrajnom prepiskom tadašnjeg ravnatelja splitske Drame, Ivice Buljana, i urednika kulture u Slobodnoj Dalmaciji, a na stranicama iste.
Iz Splita je Pesenti, za kojeg biografi vole reći da je jedan od najvećih kazališnim ikonoklasta, otišao ravno u bečki Burgtheater, a postom nastavio nastavio raditi po brojnim slavnim europskim i svjetskim, kazališnim i festivalskim adresama.
Tako je 2006. u ZeKaeMovu Ciklusu europskog kazališta gostovala njegova Fedra u produkciji tokijskog kazališta Seinendan, a onda je konačno lani trebao režirati i 'Kvartet' Heinera Mullera u Teatru &TD. Trebao i počeo, ali nije završio. Službena verzija kaže zbog - bolesti. No, ako i nije uspio dovršiti 'Kvartet', Pesenti je tijekom proba za njega osmislio projekt kojim će se vratiti u Hrvatsku i isti namijenio isključivo Ani Karić. Kako sam kaže, još tad mu se 'nametnula zamisao da upravo u njoj utjelovi lik koji bi se našao između Jarryjevoga oca Ubua i lika Moga kralja Henrija Michauxa'.
I tako je zapravo nastala monodrama koja naslov posuđuje od Rolling Stonesa, a tekstove od Shakespearea - 'Sympathy for the Devil'. Naime, cjelokupni tekst predstave sastavljen je od ulomaka iz povijesnih drama Williama Shakespearea, koje je redatelj u suradnji s Christelle Harbonn rascjepkao i 'semplirao' kako bi 'najbjelodanije svjedočili o opscenoj nasladi što je pruža moć'. Ili opet njegovim riječima:
Htio sam da (Ana Karić) bude sama na sceni.
Htio sam također da ju jezik – njezin nezamjenjiv odnos spram hrvatskog jezika – istakne kao životinju koja se skriva da bi raskomadala svoj plijen.
U našem projektu ne bi bilo priče u pravom smislu riječi. Krenuli bismo od korpusa rečenica odabranih iz svih Shakespeareovih djela, rečenica koje u ovoj ili onoj formi slave nekažnjivost moći/vlasti, dominaciju zla i ljudsku fasciniranost destrukcijom.
Projekt bi ocrtao portret ljudskosti opsjednute užitkom i posjedovanjem, a kao krajnost te opsjednutosti ukazala bi se afirmacija kraljevstva smrti. S obzirom na našu suvremenost, koja je toliko očita, možemo zamisliti da Sympathy for the Devil neće biti metaforička predstava.
Što u svemu tome rade Stonesi, shvatit ćete valjda kad pogledate predstavu, čijim se simpatijama za Znate Koga u svom istomenom filmu već pozabavio jedan slavni Francuz - Jean-Luc Godard.
Mi vam za kraj možemo pustiti tek original:
[youtube:http://youtube.com/watch?v=Bl9hLzea1bU]